IN MEMORIAM: Mirko Barić (1948. - 2026.)
Mirko Barić čita na proslavi Sv. Ivana Pavla II., 22. kolovoza 2026.
Neki ljudi ostanu zapamćeni po onome što su učinili, a neki po načinu na koji su bili među ljudima. Mirko Barić pripadao je i jednima i drugima. Bio je nastavnik koji je obilježio naraštaje svojih učenika, ali i čovjek kojemu je njegovo Slivno bilo mnogo više od mjesta rođenja. U njemu je nosio čitav jedan svijet – njegove ljude, priče, običaje, stare putove i tragove prošlih vremena. Tko je s Mirkom razgovarao o Slivnu, brzo bi shvatio da pred sobom ima čovjeka koji svoj kraj ne poznaje samo iz knjiga. Poznavao ga je iz priča koje je čuo, iz mjesta kojima je prolazio i iz sjećanja koja je godinama skupljao. Znao je zastati kraj nekog kamena, stećka ili ostatka gradine i u njemu vidjeti mnogo više od onoga što se na prvi pogled moglo vidjeti. Posebno je volio svoj nedovršeni stećak – možda upravo zato što je u njegovoj nedovršenosti ostalo toliko prostora za pitanja, priče i maštu. Takav je bio i njegov odnos prema prošlosti: nije je promatrao kao nešto mrtvo i završeno, nego kao dio života koji vrijedi sačuvati i prenijeti dalje.
Mirko Barić ispred nedovršenog stećka, 13. listopada 2025.
A onda bi se nedjeljom taj zaljubljenik u slivanjske priče našao na svome mjestu u crkvi. Služba čitača za njega nije bila tek usputna uloga niti nešto što se podrazumijevalo. Bila je čast koju je rado prihvaćao i kojoj je pristupao s ozbiljnošću i poštovanjem. Čitač u liturgiji ne prenosi samo napisane riječi, nego pred okupljenom zajednicom naviješta Božju riječ. On je pozvan biti glas kroz koji Sveto pismo dolazi do ušiju i srca vjernika. Mirko je tu službu prihvaćao upravo tako – kao služenje Crkvi i svojoj župnoj zajednici. Osobito se to moglo vidjeti tijekom Velikoga tjedna, kada je naviještanje Božje riječi dobivalo posebnu težinu. Tada je s posebnom pažnjom i spremnošću prihvaćao čitanja, svjestan da liturgija tih dana vjernike vodi prema središtu naše vjere – Kristovoj muci, smrti i uskrsnuću. Njegov glas tada nije bio samo jedan od glasova u crkvi; bio je glas koji je zajednici pomagao slušati, sabrati se i uroniti u otajstvo koje slavimo. Tako se tijekom godina njegov glas s ambona, kao i glas iz župnoga zbora, neprimjetno utkao u život naše crkve. Postao je dio naših nedjelja, blagdana i velikih liturgijskih dana. Tek kada jednoga poznatoga glasa više nema, postanemo svjesni koliko je dugo i tiho bio dio našega zajedničkog života. I zato će nam Mirko nedostajati ne samo kao čovjek kojega smo susretali, nego i kao onaj čiji je glas desetljećima pomagao našoj župnoj zajednici moliti, slušati i pjevati.
Mirko Barić čita na svetkovinu Presvetog Trojstva 2024. godine
Mirko nije bio čovjek koji je od sebe pravio veliku priču. Bio je jednostavan, pristupačan i vedar. Imao je onaj osmijeh kojim bi se javio i koji bi često bio dovoljan da razgovor započne. A razgovora s njim nikada nije nedostajalo. U svojoj Odi Slivnu ostavio je nekoliko stihova koji danas dobivaju posebno značenje:
Sveto Trojstvo još će dati
da se Slivnu život vrati.
Domovina da nam draga
cvjeta ispred našeg praga:
Bože čuvaj rodni kraj,
čuvaj Bože narod taj.
Možda je upravo to ono što najbolje treba ostati zapisano o Mirku: čovjek koji je volio svoj rodni kraj i želio mu blagoslovljenu budućnost.
Mirko Barić sa svojom unučicom Anom
Njegov odlazak ostavlja prazninu u obitelji, među prijateljima, među njegovim bivšim učenicima i kolegama te u našoj župnoj zajednici. Posebno ostaje prazno mjesto u crkvi gdje je desetljećima svojim glasom sudjelovao u našim nedjeljnim slavljima. Njegovoj supruzi Mirni, djeci Petru, Ivanu i Višnji, unučadi te cijeloj obitelji izražavamo iskrenu kršćansku sućut. A Mirku ostaje naša zahvalnost i molitva.
I kada se ponovno bude govorilo o starom Slivnu, njegovim ljudima, stećcima i gradinama, vjerujem da će se među tim pričama pronaći i poneka Mirkova. Jer neke ljude čuva samo grob, a neke – pamćenje ljudi i njihova kraja.
fra Jerko Kolovrat
